Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

12. Ravnoteža

Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 12. Ravnoteža taj Pon Apr 26, 2010 6:26 pm

Samy

avatar
Pisci
"Billy!", Doviknuo mu je Charlie čim je izašao iz auta.
Okrenula sam se prema kući, mahnuvši Jacob da
dođe dok sam se skrivala pod trijem. Čula sam kako ih
Charlie glasno pozdravlja iza mene.
"Pravit ću se da te nisam vidio za upravljačem, Jake",
rekao je prijekorno.
"U rezervatom se rano dobiju dozvole", odvratio mu je
Jacob dok sam otključavala vrata i palila svjetlo na trijemu.
"Ma naravno", nasmijala se Charlie.
"Moram se nekako kretati." S lakoćom sam prepoznala
Billyjev prodoran glas, usprkos godinama koje su
prošle. Od njegova sam se zvuka odjednom osjetila mlađa,
malena.
Ušla sam u kuću, ostavivši otvorena vrata za sobom
i upalivši svjetla prije nego što sam objesila vjetrovke.
Zatim sam stala na vrata, odakle sam sa strepnjom pro227
matrala kako Charlie i Jacob pomažu Billyja da izađe iz
auta i sjedne u kolica.
Maknula sam se s puta kad su njih trojica brzo ušla u
kuću, tresući kišu sa sebe.
"Baš ste me iznenadili", upravo im je govorio Charlie.
"Previše je vremena prošlo", odgovorio mu je Billy.
"Nadam se da nismo došli u krivo vrijeme." Opet me
promotrio tamnim očima posve nečitljiva izraza.
"Ne, super je. Nadam se da možete ostati na utakmici. "
Jacob se iscerio. "Mislim da smo to i planirali - naš se
televizor pokvario prošli tjedan. "
Billy je posprdno pogledao sina. "A Jacob je, naravno,
bilo itekako stalo da opet vidi Bellu ", dodao je. Jacob je složio
grimasu i sklonio glavu, dok sam se ja odupirala naletu
sažaljenja. Možda sam bila odviše uvjerljiva onaj put na plaži.
"Jeste li gladni?", Upitala sam i pošla u kuhinju ne bih
li pobjegla Billyjevu radoznalu pogledu.
"Ma ne, jeli smo netom prije nego što smo krenuli",
odgovorio je Jacob.
"A ti, Charlie?", Dobacila sam mu preko ramena dok
sam zamicala za kut.
"Može", rekao je. Čula sam kako ide do dnevne sobe
i televizora, a Billyja kolica ga slijede.
Sendvič sa sirom pekao se u tavi, a ja sam rezali rajčicu,
kad sam osjetila nekog iza sebe.
"Onda, kako ide?", Upitao me Jacob.
"Dosta dobro." Osmjehnula sam se; ponio me njegov
polet. "A kod tebe? Je li auto gotov? "
"Ne." Namrštio se. "Još mi treba dijelova. Ovaj smo
posudili. "Palcem je mahnuo ka dvorištu.
"Žao mi je. Nisam vidjela nijedan ... kako se ono
zove to što si tražio? "
228 "Glavni cilindar." Široko se osmjehnuo. "Imaš kvar
na kamionet? ", odjednom me upitao.
"Ne."
"O. Pitam samo zato što sam primijetio da ga ne voziš. "
Pogledala sam u tavu i podigla rub dvopeka ga
provjerim odozdo. "Povezao me prijatelj."
"Lijepo što te povezao." U Jacobovu glasu čulo se
divljenje. "Samo, nisam prepoznao vozača. Mislio sam
da znam većinu mladih u ovom kraju. "
Neodređeno sam kimnuo glavom, ne podižući pogled
dok sam preokretala dvopek.
"Imao sam dojam da ga je moj tata odnekud prepoznao."
"Jacob, možeš mi dodati nekoliko tanjura? U ormariću
su iznad sudopera. "
"Naravno."
Šutke mi je donio tanjure. Nadala sam se da će sad
prijeći na neku drugu temu.
"Onda, tko je to bio?", Upitao me, stavivši dva tanjura
na radnu plohu pokraj mene.
Poraženo sam uzdahnula. "Edward Cullen."
Na moje iznenađenje, glasno se nasmijala. Pogledala
sam ga. Bilo mu je malo neugodno.
"To valjda objašnjava stvar", rekao je. "Pitao sam se
zašto se moj tata tako čudno ponaša. "
"Tako je." Složila sam hinjeno nevin izraz lica. "Cullen
mu nisu dragi. "
"Praznovjerni starac", promrsio je Jacob sebi u bradu.
"Ne misliš valjda da će reći nešto Charlieja?", Nisam
se mogla spriječiti da ga ne upitam. Riječi su izašle iz
mene prigušeno i žurno.
Jacob me načas čudno promatrao tamnim očima.
"Sumnjam", napokon mi je odgovorio. "Mislim da mu
229
je Charlie prošli put dao podosta jezikom juhe. Nisu baš
puno razgovarali otada - večeras im je svojevrsna pomirbe,
čini mi se. Ne bih rekao da će to više spomenuti. "
"O", rekla sam, nastojeći zvučati nezainteresirano.
Ostala sam u dnevnoj sobi kad sam Charlieja odnijela
jelo i pretvarala se da gledam utakmicu dok je Jacob
razgovarali sa mnom. Zapravo sam slušala muški razgovor,
pazeći na mogući znak da me se Billy sprema ocinkati
i nastojeći smisliti način da ga zaustavim prije nego što
počne.
Večer se rastegnula. Imala sam pregršt zadaće koja mi
je ostajala nenapisano, ali bojala sam se ostaviti Billyja
nasamo s Charlieja. Utakmica je konačno završila.
"Hoćeš li uskoro opet do plaže s društvom?", Upitao
me Jacob dok je gurao oca preko praga.
"Nisam sigurna", suzdržano sam rekla.
"Bilo mi je lijepo, Charlie", rekao je Billy.
"Dođite i na iduću utakmicu", obodrio ga je Charlie.
"Jasno, jasno", rekao je Billy. "Doći ćemo. Laka vam
noć. "Pogled mu je pao na mene, a osmijeh mu je nestao
s lica. "Ti mi se čuvaj, Bella", ozbiljno je dodao.
"Hvala", promrmljala sam gledajući u stranu.
Krenula sam na stubište dok im je Charlie mahao s
vrata.
"Pričekaj, Bella", rekao je.
Zgrozila sam se. Da nije Billy rekao nešto prije nego
što sam stigla do dnevne sobe?
Ali Charlie je bio opušten, još uvijek ozaren od neočekivana
posjeta.
"Nisam dobio priliku da popričam s tobom večeras.
Kako ti je prošao dan? "
"Dobro." Zastala sam s jednom nogom na prvoj stu230
bi, tražeći pojedinosti koje bih mirno mogla podijeliti s
njim. "Moj par je dobio sva četiri meča u badminton."
"Opa, nisam znao da znaš igrati badminton."
"Pa, zapravo i ne znam, ali partner mi je vrlo dobar",
priznala sam.
"Tko je to?", Upitao me reda radi.
"Ovaj ... Mike Newton", nevoljko sam mu rekla.
"A, da - rekla si mi da si se sprijateljila s malim
Newton. "Obradovao se. "Dobra obitelj." Malo je
porazmislio. "Zašto ga nisi pozvala na ples ovog vikenda?"
"Tata!" Prostenjala sam. "Recimo zato što on hoda
s mojom prijateljicom Jessicom. Uostalom, znaš da ne
znam plesati. "
"A, da", promrsio je. Zatim mi se ispričao osmijehom.
"Znači, onda je valjda dobro što te neće biti u
subotu ... već sam se dogovorio s dečkima iz postaje da
odemo na pecanje. Vrijeme će navodno biti vrlo toplo.
Ali ako hoćeš odgoditi put dok ne nađeš nekoga da ode
s tobom, ostat ću doma. Znam da te prečesto ostavljam
ovdje samu. "
"Tata, sjajno ti ide." Nasmiješila sam se, nadajući se
da se na meni ne vidi olakšanje. "Nikad mi nije bilo
krivo što ostajem sama - previše sam slična tebi. "namignuo
sam mu, a on mi se nasmiješio onako s borama u
kutovima očiju.
Te sam noći bolje spavala, odviše umorna da opet
sanjam. Kad sam se probudila u biserno sivom jutru,
osjećala sam se blaženo. Napeta večer uz Billyja i Jacoba
sad mi se činila sasvim bezopasnom; odlučila sam je posve
zaboraviti. Zatekla sam se kako zvižduće dok sam
231
povlačila prednji dio kose u kopču, ai dok sam zatim
skakutao niz stube. Charlie je to opazio.
"Jutros si mi dobre volje", prokomentirao je za vrijeme
doručka.
Slegnuo sam ramenima. "Petak je."
Požurila sam da budem spremna istog trena kad
Charlie ode. Spremila sam torbu, Obule se i oprala zube,
ali iako sam otrčala na vrata čim sam bila sigurna da
Charlie više nije na vidiku, Edward je bio brži. Čekao
me u svom sjajnom autu, spuštenih prozora, isključena
motora.
Ovaj put nisam oklijevala, već sam brzo ušla s suvozačko
strane, da mu što prije vidim lice. Osmjehnuo mi
se onako izvijen, zaustavivši mi dah i srce. Nisam mogla
zamisliti kako bi i anđeo mogao biti veličanstvenijim.
Ništa se na njemu nije moglo poboljšati.
"Kako si spavala?", Upitao me. Zanimalo me shvaća li
on uopće kako mu je glas privlačan.
"U redu. Kako si proveo noć? "
"Ugodno." Zafrkantski se osmjehnuo; imala sam dojam
da mi promiče neka privatna šala.
"Smijem li te pitati što si radio?", Upitala sam ga.
"Ne." Iscerio se. "Danas je još uvijek moj."
Danas su ga zanimali ljudi: pojedinosti o Renée, njenim
hobijima, načinu na koji smo zajedno provodile
vrijeme. Pa zatim jedina baka koju sam upoznala, moja
šačica školskih prijatelja - bilo mi je neugodno kad me
pitao za dečke s kojima sam izlazila. Laknulo mi je što
zapravo nikad ni s kim nisam izlazila, tako da taj konkretan
razgovor nije mogao osobito dugo trajati. Iznenadio
se naizgled u istoj mjeri kao i Jessica i Angela zato
što nemam romantičnu prošlost.
232 "Znači, nikad nisi upoznala nikoga koga bi htjela?",
upitao me ozbiljnim tonom zbog kojeg sam se upitala
na što on to misli.
Preko volje sam bila iskrena. "Ne u Phoenixu."
Usne su mu se stisnula u čvrstu crtu.
Tad smo već bili u kantini. Dan je prošao u mutnom
slijedu koji je brzo postajao uobičajen. Iskoristila sam
njegovu kratku stanku da odgrizem zalogaj peciva.
"Trebao bih te pustiti da se sama danas voziš", izjavio
je, ničim izazvan, dok sam žvakali.
"Zašto?", Zanimalo me.
"Odlazim s Alice nakon velikog odmora."
"O." trepnula sam, smetena i razočarana. "Nema
problema, nije tako daleko, otići ću pješice. "
Namrštio se nestrpljivo. "Neću te tjerati da hodaš
kući. Dovest ćemo ti kamionet ovamo. "
"Nemam ključ kod sebe", uzdahnula sam. "Zbilja mi
neće biti teško da se prošetam. "Bit će mi teško, pak,
izgubiti vrijeme koje bih mogla provesti uz njega.
Odmahnuo je glavom. "Tvoj kamionet će biti ovdje,
s ključem u bravi za paljenje - osim ako se ne bojiš da bi
ti ga netko mogao ukrasti. "Nasmijala se na tu pomisao.
"Dobro, onda", pristala sam, naškubivši usne. Bila
sam prilično sigurna da mi je ključ ostao u džepu traperica
koje sam nosila u srijedu, a sad su na dnu košare za
rublje u praonici. Čak i da mi provali u kuću, ili što već
planira, nikad ga neće naći. Izgledao je osjetio
izazov u mome pristanku. Zločesto se nasmiješio, prepun
samopouzdanja.
"Onda, kamo idete?", Upitala sam ga što sam nehajnije
mogla.
"U lov", smrknuto mi je odgovorio. "Ako želim su233
tra biti sam s tobom, moram poduzeti svaku moguću
predostrožnost. "Lice mu je postalo tužno ... i molećivo.
"Još možeš odustati, znaš."
Spustila sam pogled, u strahu od nagovora njegovih
očiju. Odbila sam povjerovati da bih ga se morala bojati,
ma kako stvarna opasnost bila. To nije bitno, ponavljala
sam u glavi.
"Ne", prošaptala sam i načas mu pogledala lice. "Ne
mogu. "
"Možda si u pravu", sumorno je promrsio. Oči kao
da su mu tamnile meni naočigled.
Promijenila sam temu. "Kad se sutra vidimo?", Upitala
sam ga, sjetna zato što će uskoro otići.
"Ovisi ... subota je, zar se ne želiš naspavati?", Predložio
je.
"Ne", prebrzo sam odgovorila. Suspregnuo je osmijeh.
"Onda u isto vrijeme kao i obično", odlučio je. "Hoće
li Charlie biti kod kuće? "
"Ne, sutra ide na pecanje." Ozarila sam se prisjetivši
se kako se sve sretno poklopilo.
Glas mu je postao oštar. "A ako se ne vratiš kući, što
će on pomisliti? "
"Pojma nemam", hladno sam odgovorila. "Zna da
već neko vrijeme imam namjeru oprati rublje. Možda
pomisliti da sam upala u perilicu. "
Mrko me pogledao. Uzvratila sam mu istom mjerom.
Ljutio se mnogo privlačnije od mene.
"Što ćete večeras loviti?", Upitala sam ga kad sam jamačno
izgubila okršaj u mrkom gledanju.
"Što se već nađe u parku. Nećemo daleko. "Moje usputno
spominjanje njegovih tajnih navada kao da ga je
donekle smjelo.
234 "Zašto ideš s Alice?", Zanimalo me.
"Alice me ... najviše podržava." Namrštio se kad je to
rekao.
"A ostali?", Plaho sam ga upitala. "Što oni kažu?"
Vjeđe su mu se na trenutak zamrsile. "Ne mogu vjerovati,
uglavnom. "
Virnula sam načas preko ramena prema njegovoj obitelji.
Sjedili su i piljio u različitim smjerovima, upravo
onako kao kad sam ih i prvi put vidjela. Samo, sad ih je
bilo četvero; njihov prelijepi brat brončane kose sjedio je
preko puta mene, s brigom u zlaćanim očima.
"Nisam im draga", pretpostavila sam.
"Nije u tome stvar", usprotivio se, ali pogled mu
je bio odviše nedužan. "Nije im jasno zbog čega te ne
mogu ostaviti na miru. "
Složila sam facu. "Ja imam isti problem, kad smo već
kod toga. "
Edward je polako odmahnuo glavom, zakolutavši
očima prema stropu prije nego što je opet pogledao u
mene. "Rekao sam ti - uopće nisi u stanju jasno vidjeti
samu sebe. Nikad nisam upoznao nijednu koja bi ti iole
bila slična. Opčinjavaš me. "
Oštro sam ga pogledala, uvjerena da me sada vuče
za nos.
Nasmiješio se kad mi je protumačio izraz lica. "Zahvaljujući
mojim prednostima ", promrmljao je, diskretno
si dotaknuvši čelo, "natprosječno dobro shvaćam
ljudsku prirodu. Ljudi su predvidljivi. Ali ti ... nikad ne
postupiš kako očekujem. Svaki put me iznenadiš. "
Odvratila sam pogled, a oči su mi odlutale natrag
prema njegovoj obitelji. Bila sam sva postiđen i nezadovoljna.
Zvučao je kao da sam mu laboratorijski pokus.
235
Htjela sam se nasmijati samoj sebi jer sam uopće očekivala
nešto drugo.
"Taj dio je sasvim lako objasniti", nastavio je. Osjećala
sam da me gleda, ali nisam ga više mogla pogledati u
osoba, bojeći se da bi mi mogao iščitati ojađenost u očima.
"Ali nije to sve ... iako ostatak nije tako lako izraziti riječima
- "
Još sam gledala u Cullen dok je to govorio. Odjednom
se Rosalie, njegova plavokosa i zadivljujuća sestra,
okrenula i pogledala me. Ne, ne pogledala - ošinula me
pogledom svojih tamnih, hladnih očiju. Htjela sam pogledati
u stranu, ali njezino me oštro zurenje zadržalo
sve dok se Edward nije prekinuo usred rečenice i potiho
ispustio ljutit zvuk, skoro siktaj.
Rosalie je okrenula glavu, a meni je laknulo što me
pustila. Pogledala sam opet Edwarda - i znala da mi je
opazio zbunjenost i strah od kojih su mi se raširile oči.
Objasnio mi je s napetim izrazom lica. "Oprosti.
Ona se samo brine. Znaš ... nije opasno samo po mene
ako, nakon što sam tako često bio s tobom u javnosti ... "
Spustio je pogled.
"Ako?"
"Ako nešto ... pođe po krivu." Zarila je lice u šake,
kao i one večeri u Port Angelesu. Bilo je očito da je izmučen; žudjeli sam da ga utješi, ali pojma nisam
imala kako. Nehotice sam ispružila ruku prema njemu;
samo, brzo sam je spustila na stol, da dodirom samo ne
pogoršati situaciju. Polako sam shvatila da bi me njegove
riječi trebale uplašiti. Pričekala sam da mi taj strah
dođe, ali jedino što sam uspjela oćutjeti bila je bol zbog
njegove patnje.
I ozlojeđenost - ozlojeđenost zbog toga što ga je Ro236
sali spriječila da kaže ono što je htio reći. Nisam znala
kako opet potegnem tu temu. I dalje je držao glavu
u rukama.
Pokušala sam progovoriti normalnim glasom. "Znači,
sada moraš ići? "
"Da." Podigao je osoba; načas je bilo ozbiljno, a onda
mu se raspoloženje promijenilo, i osmjehnuo se. "Tako
je vjerojatno najbolje. Na biologiji bi još trebalo podnijeti
petnaest minuta onog groznog filma - mislim da to
nikako nisam u stanju izdržati. "
Prepala sam se. Alice - kratke kose boje tinte u ušiljenoj,
raščupanoj aureola oko iznimnog, vilenjačkoga osobe
- Odjednom se našla pokraj njegovoga ramena. Sitno joj
je tijelo bilo gipko i graciozno, čak i kad je stajala posve
nepomično.
Pozdravio ju je ne odmaknuvši pogled od mene. "Alice."
"Edward", odvratila mu je visokim soprano. Glas
joj je bio privlačan gotovo kao i njegov.
"Alice, Bella - Bella, Alice", upoznao nas je, ležerno
mahnuvši rukom, šturo se osmjehnuvši.
"Bok, Bella." Blistave oči crne poput opsidijan
bile su joj nečitljive, ali smiješila se prijazno. "Drago mi je
što sam te napokon upoznala. "
Edward ju je načas mračno pogledao.
"Hi, Alice", stidljivo sam promrmljala.
"Spreman si?", Upitala ga je.
Progovorio je suzdržan glasom. "Skoro. Naći ćemo
se kod auta. "
Otišla je bez riječi; hodala je tako meko, tako spretno,
da sam osjetila oštar ubod zavisti.
"Da ti kažem 'dobro se provedi', ili je to pogrešna
želja? ", upitala sam ga, pogledavši ga opet.
237
"Ne, 'dobro se provedi' prikladna je kao i bilo koja
druga. "Iscerio se.
"Onda, dobro se provedi." Nastojala sam da to zvuči
iskreno. Jasno, nisam ga nasamarila.
"Dat ću sve od sebe." Još se cerio. "A ti se potrudi da
ostaneš sigurna, molim te. "
"Da ostanem sigurna u Forks - kojeg li izazova."
"Za tebe je to doista izazov." Stisnuo je čeljust.
"Obećaj mi."
"Obećavam da ću se potruditi da ostanem sigurna",
izrecitirala sam. "Večeras ću oprati rublje - to će zacijelo
biti prožeto kojekakvim pogibelj. "
"Nemoj upasti u perilicu", podrugljivo je rekao.
"Dat ću sve od sebe."
Na to je ustao, a digla sam se i ja.
"Vidimo se sutra", uzdahnula sam.
"Tebi je to zacijelo jako dugo vremena, zar ne?", Procijenio
je.
Tmurno sam mu kimnuo.
"Doći ću ujutro", obećao mi je, osmjehnuvši se onako
izvijen. Ispružio je ruku preko stola i dotaknuo mi
osoba, opet mi blago prešavši prstima preko jagodice obraza.
Zatim se okrenuo i otišao. Gledala sam za njim sve
dok se nije izgubio.
Došla sam u silno iskušenje da markiram ostatak
dana, ili u najmanju ruku tjelesni, ali neki me nagon
spriječio u tome. Znala sam da će Mike i ostali pretpostaviti
da sam s Edwardom. A Edwarda je brinulo vrijeme
koje zajedno provodimo u javnosti ... ako nešto pođe
po krivu. Odbila sam se posvetiti toj misli i umjesto toga
se posvetila tome da njemu olakšam situaciju.
Slutila sam - i osjećala da i on to zna - da će sutra
238 dan biti presudan. Naš odnos ne može više loviti ravnotežu
na oštrici noža kao do sada. Past ćemo na ovu
ili onu stranu, a to će posve ovisiti o njegovoj odluci, ili
njegovim nagonima. Ja sam svoju odluku donijela i prije
nego što sam svjesno pokušala izabrati, a sad sam je čvrsto
odlučila održati. Jer ništa mi nije bilo tako strašno,
tako nesnosno, kao pomisao da bih mogla dići ruke od
njega. To je bilo nemoguće.
Otišla sam na nastavu iz osjećaja dužnosti. Ruku na
srce, ne bih znala što se zbivalo na biologiji; svijest mi je
bila odviše obuzeta mislima o sutrašnjem danu. Na tjelesnom
je Mike opet htio razgovarati sa mnom; poželio mi
je sretan put u Seattle. Pažljivo sam mu objasnila da sam
otkazala odlazak jer se ne mogu pouzdati u svoj kamionet.
"Ideš na ples s Cullen?", Upitao me, odjednom se
nadurivši.
"Ne, uopće ne idem na ples."
"Pa što ćeš onda raditi?", Upitao me, makar ga se to
nije ticalo.
Nagonski mi je došlo da mu kažem da se goni. Za
toga, vedro sam slagala.
"Oprat ću rublje, a onda moram učiti za test iz trigonometrije,
jer ću inače pasti. "
"Cullen ti pomaže pri učenju?"
"Edward mi", naglasila sam, "neće pomagati pri učenju.
On ide nekamo preko vikenda. "Laganje mi je išlo
prirodnije nego inače, iznenađeno sam primijetila.
"O." ozarila se. "Znaš, svejedno bi mogla doći na
ples s našom grupom - to bi bilo kul. Svi bismo plesali s
tobom ", obećao mi je.
Zamislila sam kako bi Jessicino osoba tada izgledalo i
odvratila mu oštrije nego što je trebalo.
239
"Ne idem na ples, Mike, okej?"
"U redu." Opet se nadurio. "Samo sam ti predložio."
Kad je nastava napokon završila, bez naročitog sam
oduševljenja otišla na školsko parkiralište. Nije mi se posebno
išlo kući pješice, ali nisam mogla zamisliti kako bi
mu pošlo za rukom da mi dopremi kamionet. S druge strane,
počinjala sam vjerovati da mu ništa nije nemoguće. Taj
se predosjećaj ispostavio točnim - na istome mjestu gdje
je jutros stajao njegov sad je bio parkiran moj kamionet.
Odmahnula sam glavom u nevjerici kad sam otvorila nezaključan
vrata i ugledala ključ u bravi za paljenje.
Na mome je sjedalu stajao presavijeni komad bijelog
papira. Ušla sam, zatvorila vrata za sobom i tek onda ga
rasklopila. Pisale su samo dvije riječi, njegovim elegantnim
rukopisom.
Ostani sigurna.
Prepala me urlanje motora kamioneta kad sam ga
upalila. Nasmijala sam se sama sebi.
Kad sam stigla kući, brava na kvaka bila je zaključana,
ali zasun nije, baš kao što sam jutros ostavila ulazna
vrata. Po ulasku sam otišla ravno do praonice. I ona je
izgledala upravo onako kako sam je ostavila. Potražila
sam svoje traperice u rublju, a kad sam ih pronašla, pretražila
sam džepove. Prazni. Možda sam ipak objesila
ključ, pomislila sam, odmahnuvši glavom.
Slijedeći isti onaj poriv koji me nagnao da slažem
Mike, nazvala sam Jessicu pod izgovorom da joj želim
uputiti dobre želje za ples. Kad mi je ona zauzvrat poželjela
ugodan dan s Edwardom, rekla sam joj da sam
otkazala put. Razočarala se više nego što je to zaista bilo
nužno za jednog promatrača koji stoji po strani. Okončala
sam razgovor ubrzo nakon toga.
240 Charlie je za večerom djelovao odsutno, valjda zabrinut
zbog nečega na poslu, ili možda zbog košarkaške
utakmice, ili pak jer mu je lazanje baš prijalo - kod
Charlieja je to bilo teško reći.
"Znaš, tata ...", zaustila sam, prekinuvši ga u snatrenju.
"Što si rekla, Bell?"
"Mislim da si u pravu za Seattle. Pričekati ću dok Jessica
ili netko ne bude mogao sa mnom. "
"O", iznenađeno je rekao. "O, u redu. Onda, hoćeš
da ostanem kod kuće? "
"Ne, tata, nemoj mijenjati planove. Imam milijun
poslova koje treba obaviti ... zadaću, rublje ... moram i
u knjižnicu i trgovinu. Cijeli dan ću ulaziti i izlaziti ...
samo se ti provedi. "
"Jesi li sigurna?"
"Apsolutno, tata. Uostalom, u zamrzivaču nam opasno
ponestaje ribe - spali smo na dvogodišnju, u najboljem
slučaju trogodišnju zalihu. "
"S tobom je zaista lako živjeti, Bella." Nasmiješio se.
"Isto bih mogla reći i za tebe", rekla sam i glasno
se nasmijala. Smijeh mi nije zvučao posve prirodno, ali
on to izgleda nije zamijetio. Osjetila sam takvu krivnju
zbog toga što mu nisam rekla istinu da sam skoro poslušala
Edwardov vijeće i rekla mu gdje ću biti. Skoro.
Nakon večere, složila sam odjeću i još jedanput napunila
sušilice. Nažalost, od takvih poslova samo ruke budu
zauzete. Misli su mi definitivno imale previše slobodnog
vremena i polako su mi izmicao kontroli. Prelazila sam
iz iščekivanja tako intenzivnog da me praktički boljelo u
prijetvorno strahovanje koje mi je podrivao odlučnost.
Morala sam se neprestano podsjećati na to da sam donijela
odabir i ne kanim se predomisliti. Vadila sam njegovu
241
poruku iz džepa mnogo češće nego što je to bilo nužno
kako bih upijala dvije male riječi koje je napisao. Želi
ostanem sigurna, ponavljala sam uzastopno. Uzdati ću se
samo u vjerovanje da će, na koncu, ta želja nadvladati sve
ostale. A koja mi je druga mogućnost - da ga izbacim iz
svoga života? Nesnosno. Uostalom, još otkako sam došla
u Forks kao da mi se život vrti oko njega.
Ali tih se glasić u kutku moje svijesti brinuo i pitao
hoće li me jako boljeti ... pođe li po krivu.
Laknulo mi je kad je došlo vrijeme za krevet. Znala
sam da sam tako uzrujan da neću moći zaspati, pa
sam učinila nešto što nikad prije nisam. Namjerno sam
uzela lijek protiv prehlade koji mi nije trebao - znajući
da će me onesvijestiti na bar osam sati. Inače ne bih
sebi dopustila takvo što, ali sutra će mi biti dovoljno
zaguljen dan da mi ne treba još i da budem smušen od
nedostatka sna, povrh svega ostaloga. Dok sam čekala
da lijek proradi, sušila sam opranu kosu sve dok nije
postala besprijekorno ravna i sitničav se premišljala što
ću sutra obući.
Kad sam sve pripremila za jutro, napokon sam legla
u krevet. Osjećala sam se hiperaktivno; nisam mogla
prestati drhtati. Ustala sam i pročešljala kutiju za cipele
punu CD-a sve dok nisam našla zbirku Chopinovih
nokturna. Pustila sam ih vrlo tiho i opet legla, usredotočivši
se na opuštanje pojedinih dijelova svoga tijela.
Negdje nasred te vježbe lijek za prehladu počeo je djelovati
i drage sam volje potonula u obeznanjenost.
Rano sam se probudila, naspavavši se bez snova zahvaljujući
zlouporabi lijekova. Premda sam se dobro
odmorila, smjesta sam zapala u istu onu raspamećen
242 mahnitost od sinoć. Obukla sam se u žurbi, gladeći
ovratnik oko ramena, namještajući svijetlosmeđa pulover
sve dok mi nije padao preko traperica kako treba.
Krišom sam bacila pogled kroz prozor i opazila da je
Charlie već otišao. Tanak sloj pamučnih oblaka zastirao
je nebo. Nisu izgledali osobito trajno.
Doručkovala sam ne osjetivši okus hrane i zatim požurila
počistiti za sobom. Opet sam virnula kroz prozor,
ali ništa se nije promijenilo. Upravo sam završila s pranjem
zuba i zaputila se natrag u prizemlje kad mi je od
tiha kucanja srce zalupalo o grudni koš.
Doletjela sam do vrata; malo sam se pomučila s običnim
zasun, ali kad sam konačno trzajem otvorila vrata,
stajao je pred njima. Sve mi se uzbuđenje rastočila
u spokoj čim sam ga pogledala u lice. Odahnula sam --
jučer strahovi djelovali su mi vrlo blesavo uz njega.
Isprva mu na licu nije bilo osmijeha - imalo je ozbiljan
izraz. Ali onda me odmjerio pogledom, te se nasmijala.
"Dobro jutro", zahihotao se.
"Što ne valja?" Pogledala sam se da vidim nisam li
zaboravila nešto bitno, cipele ili pak hlače.
"Pristajem jedno drugom." Opet se nasmijala. Shvatila
sam da nosi dugi, lagani svijetlosmeđa pulover preko
bijele košulje i traperica. Nasmijala sam se zajedno
s njim, prikrivajući blagu razočaranost - zbog čega on
mora izgledati kao maneken kad ja ne mogu?
Zaključala sam vrata za sobom dok je išao do kamioneta.
Pričekao me pokraj suvozačkih vrata s mučeničkim
izrazom lica koji se lako dao razumjeti.
"Imamo dogovor", drsko sam ga podsjetila, sjela na
vozačko mjesto i otključala mu vrata.
"Kamo ćemo?", Upitala sam ga.
243
"Veži se - već sam se počeo uzrujavati."
Zločesto sam ga pogledala i postupila kako je tražio.
"Kamo ćemo?", Ponovila sam, uzdahnuvši.
"Kreni po sto prvoj cesti na sjever", naložio mi je.
Bilo mi je iznenađujuće teško fokusirati se na cestu
dok sam osjećala njegov pogled na licu. Nadoknadila
sam to vozeći pažljivije nego inače kroz još usnulo
mjesto.
"Imaš li namjeru izaći iz Forks prije nego što padne
mrak? "
"Ovaj bi kamionet tvome autu lako mogao biti djed
- Pa imaj poštovanja ", odvratila sam mu.
Ubrzo smo izašli izvan mjesnih granica, usprkos njegovom
kritiziranje. Gusto grmlje i debla obavijena zelenom
mahovinom zamijenili su travnjake i kuće.
"Skreni desno na sto desetu", uputio me baš kad sam
ga htjela pitati. Šutke sam ga poslušala.
"Sad vozi dalje sve do kraja kolnika."
Čula sam da se smiješi dok to govori, ali previše me
brinulo da ne izletim s ceste i time mu dam za pravo
bih se usudila pogledati ga da to potvrdim.
"A što se nalazi tamo gdje završava kolnik?", Upitala
sam se na glas.
"Staza."
"Idemo u planinarenje?" Hvala nebesima što sam
Obule tenisice.
"Je li to problem?" Zvučao je kao da očekuje potvrdan
odgovor.
"Ne." Pokušala sam uvjerljivo slagati. Ali ako on smatra
da je moj kamionet spor ...
"Ne brini, treba prijeći samo nekih sedam-osam kilometara,
a nama se ne žuri. "
244 Osam kilometara. Nisam mu odgovorila, da ne čuje
kako mi glas puca od panike. Osam kilometara po varljivom
korijenje i labavom kamenju što mi stalno pokušava
iščašiti gležanj ili me onesposobiti na neki drugi
način. Ovo će biti pravo poniženje.
Šutke smo se vozili neko vrijeme dok sam razmišljala
o užasu koji me čeka.
"Što sada misliš?", Nestrpljivo me upitao nakon nekoliko
trenutaka.
Opet sam mu slagala. "Samo se pitam kamo to idemo."
"Na jedno mjesto kamo volim ići kad je vrijeme lijepo."
Oboje smo bacili pogled kroz prozore prema sve
rjeđi oblacima nakon što je to kazao.
"Charlie je rekao da će danas biti toplo."
"A jesi li ti rekla Charlieja što si naumila?", Upitao me.
"Nisam."
"Ali Jessica misli da mi zajedno idemo u Seattle?"
Ozarila se na tu ideju.
"Ne, rekla sam joj da si mi otkazao - što je točno."
"Znači, nitko ne zna da si sa mnom?" Sad je postao
ljut. "
Ovisi ... pretpostavljam da si rekao Alice? "
"Jako korisno, Bella", brecnuo se.
Pravila sam se da to nisam čula.
"Zar te Forks tako deprimira da želiš poginuti?", Oštro
me upitao kad je vidio da ga ignoriram.
"Rekao si da bi mogao imati problema ... zato što
smo skupa u javnosti ", podsjetila sam ga.
"Znači, brinu te problemi koje bih ja mogao imati --
ako ti ne dođeš doma? "Glas mu je i dalje bio ljutit, pun
jetkog sarkazma.
Kimnuo sam, ne dižući pogled s ceste.
245
Nešto je promrsio u bradu, govoreći tako brzo da ništa
nisam uspjela razumjeti.
Ostatak vožnje protekao je u tišini. Osjećala sam
kako iz njega izviru valovi razljućenog negodovanja i
nije mi padalo na pamet ništa što bih mogla reći.
A onda je cesta prestala, suzivši se do uske pješačka
staze s malim drvenim znakom. Parkirala sam na uski
rub i izašla u strahu, jer sam znala da se ljuti na mene,
a vožnja mi više nije izlika da ga ne gledam. Sad je bilo
toplo, toplije nego što je u Forks bilo otkako sam došla,
gotovo sparno pod oblacima. Skinula sam pulover i
zavezala ga oko struka. Bilo mi je drago što sam obukla
tanku košulju bez rukava - pogotovo stoga što me čeka
osam kilometara pješačenja.
Čula sam kako je zalupio vratima i pogledala prema
njemu, opazivši da je i on skinuo pulover. Bio mi
je okrenut leđima i gledao u neprekinutu šumu pokraj
moga kamioneta.
"Ovuda", rekao je pogledavši me preko ramena još
srditi očima. Zakoračio je u tamnu šumu.
"A staza?", Upitala sam ga očajnički.
"Neću te pustiti da se izgubiš." Zatim se okrenuo s
podrugljivim osmijehom, a ja sam se jedva spriječila da
ne zinem. Njegova bijela košulja nije imala rukava, a
nosio ju je raskopcana, pa mu se glatka bijela koža bez
prekida spuštala od grla preko mramornih okrugao prsa,
a njegovi savršeni mišići nisu više bili tek naznačeni pod
pokrovom odjeće. Presavršen je, shvatila sam s naglim
ubodom očaja. Nema šanse da je ovo božansko stvorenje
namijenjeno meni.
Nastavio me promatrati, smeten mojim napaćenom
izrazom lica.
246 "Želiš kući?", Tiho me upitao, a glas mu je bio pun
drugačije boli od moje.
"Ne." Prišla sam mu blizu, žudeći da ne propustim ni
trena vremena koje već imam uz njega.
"Što je bilo?", Upitao me blago.
"Hodanje mi baš ne ide", tupo sam mu odgovorila.
"Morat ćeš biti vrlo strpljiv."
"Mogu biti strpljiv - dat ću sve od sebe." Osmjehnula
se i nastavio me gledati u oči, nastojeći me izvući iz nagle,
neočekivane malodušnosti.
Pokušala sam se i ja njemu smiješak, ali nisam bila
uvjerljiva. Zagledao se u moje lice.
"Odvest ću te kući", obećao mi je. Nije mi bilo jasno
je li to obećanje bezuvjetno, ili se odnosi samo na trenutačan
odlazak. Znala sam da on drži da me to strah
pomutio i opet sam bila zahvalna na tome što sam jedina
osoba čije misli on ne može čuti.
"Ako hoćeš da prevalim osam kilometara kroz prašumu
prije mraka, bolje me počni voditi ", kiselo sam rekla.
Mrko me pogledao, nastojeći shvatiti razlog za moj
ton i izraz lica.
Trenutak potom je odustao i poveo me u šumu.
Nije bilo tako teško kako sam se bojala. Put je bio
uglavnom ravan, a on mi je razgrtao vlažnu paprat i
mreže mahovine. Kad bi nas ta ravna staza vodila preko
srušenih stabala ili kamenih gromada, pomagao mi je,
podižući me za lakat i smjesta me puštajući kad bih se
popela. Od njegova hladna dodira srce bi mi svaki put
stalo sumanuto lupati. Dvaput sam u tim prilikama opazila
na njegovu licu izraz koji me uvjerio da ga je nekako
uspio čuti.
Pokušala sam ne gledati njegovo savršenstvo što sam
247
više mogla, ali često bi mi se omaknuo. Svaki put bi me
njegova ljepota probola oštrim osjećajem tuge.
Najveći dio puta prešli smo šutke. Tu i tamo bi mi
postavio netko nasumično pitanje do kojega nije stigao u
protekla dva dana ispitivanja. Pitao me za rođendane, za
učitelje u osnovnoj školi, za ljubimce iz djetinjstva - a ja
sam mu morala priznati da sam odustala od držanja životinja
nakon što sam ubila tri ribice za redom. Na to se
nasmijala, i to glasnije nego inače - Zvonko Grohotno
smijehom koji se kao jeka odbio od drveća.
Na hodanje mi je otišla glavnina prijepodneva, ali ni
trenutka nije bio nestrpljiv. Šuma se širila oko nas u nesaglediv
labirint drevnih stabala, i stala sam se bojati
više nikad nećemo izaći. On je bio posve smiren i opušten
u zelenom bespuću, i nikad nije sumnjao u smjer
puta.
"Ima li još puno?", Zločesto sam ga upitala, hinjeno
se namrštivši.
"Nema." Osmjehnula se mojoj promjeni raspoloženja.
"Vidiš onaj svjetliji dio pred nama?"
Zaškiljila sam u gustu šumu. "Ovaj, zar bih trebala?"
Posprdno se nasmiješio. "Možda je još malo prerano
za tvoje oči. "
"Vrijeme za odlazak okulist", promrsio sam. Smiješak
mu je postao još posprdniji.
Ali zatim, nakon još sto metara, nesumnjivo sam
uspjela razaznati prorjeđenje u stablima pred nama, sjaj
koji je bio žut, a ne zelen. Ubrzala sam korak, a elan mi
je iz koraka u korak postajao sve jači. Pustio me da prijeđe
na čelo i nastavio bešumno za mnom.
Stigla sam na rub svijetloga prostora i iskoračio kroz
zadnji obod paprati u najdivnije mjesto koje sam u ži248
votu vidjela. Proplanak je bio malen, savršeno okrugao i
prepun divljeg cvijeća - ljubičastog, žutog i mliječnobijelog.
Negdje oko čulo se pjevne klokotanje potočića.
Sunce je sjalo točno nad nama, ispunjavajući krug
izmaglicom blistavila boje maslaca. Hodala sam polako,
puna udivljenja, kroz mekanu travu, cvijeće što se njiše i
topao, pozlaćeni zrak. Na pola puta sam se okrenula,
htijući to podijeliti s njim, ali on nije bio iza mene, gdje
sam ga očekivala. Okrenula sam se na peti i potražila
ga pogledom, odjednom uznemirena. Napokon sam ga
opazila gdje i dalje stoji u gustoj sjeni krošanja na rubu
čistine i pažljivo me promatra. Tek sam se tada sjetila
onoga što mi je ljepota proplanka odagnala iz misli
- Zagonetke Edwarda i sunca, koju mi je obećao danas
pojasniti.
Zakoraknula sam natrag prema njemu, očiju punih
radoznalosti. Gledao me oprezno, nevoljko. Uputila
sam mu osmjeh, da ga odobrovolji, i rukom ga pozvala
da priđe, zakoraknuvši opet prema njemu. Podigao je
ruku u znak upozorenja, a ja sam zastala, zaljuljavši se
na petama.
Edward je duboko udahnuo, a zatim je iskoračio u
sjajnu svjetlost podnevnog sunca.

Pogledaj profil korisnika http://www.selena-gomez.biz

Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu