Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

5. Krvna grupa

Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 5. Krvna grupa taj Pon Apr 26, 2010 6:29 pm

Samy

avatar
Pisci
Ošamućena sam otišla na engleski. Kad sam ušla,
nisam ni shvatila da je sat već počeo.
"Hvala vam što ste nam se pridružili, gospođice
Swan ", rekao je gospodin Mason prezrivo.
Zarumenila sam se i požurila na svoje mjesto.
Tek nakon što je sat završio shvatila sam da Mike ne
sjedi na svom uobičajenom mjestu pokraj mene. Osjetila
sam ubod krivnje. Ali on i Eric skupa su me kao i
obično dočekali na vratima, pa sam zaključila da mi nisu
baš silno zamjerili. Mike je postajao malo sličniji sebi
dok smo hodali, bivajući sve oduševljeniji dok je pričao
o vremenskoj prognozi za predstojeći tjedan. Kiša je trebala
nakratko prestati, pa će možda njegov izlet na plažu
biti moguć. Pokušala sam zvučati kao da mi je iskreno
stalo, ne bih li mu se odužili za jučerašnje razočaranje.
Bilo mi je teško; s kišom ili bez nje, svejedno neće biti
iznad deset stupnjeva, i to budemo li imali sreće.
84 Ostatak prijepodneva prošao mi je u magli. Teško
sam mogla vjerovati da nisam tek izmislila to što mi je
Edward rekao, kao i način na koji me gledao. Možda
sam to samo pobrkala vrlo uvjerljiv san sa stvarnošću. To
mi je djelovalo vjerojatnije od mogućnosti da sam mu ja
zaista zanimljiva u bilo kojem smislu.
I tako sam bila nestrpljiva i prestrašena kad smo Jessica
i ja ušle u kantinu. Htjela sam vidjeti njegovo lice, vidjeti
je li opet postao onako hladan i nezainteresiran kao
u prošlih nekoliko tjedana. Ili jesam li, nekim čudom,
doista čula to što sam mislila da sam jutros čula. Jessica
je brbljala li brbljala o svojim planovima za ples - Lauren
i Angela pozvale su one druge dečke i svi su odlučili
ići zajedno - uopće ne primjećujući da je ne slušam.
Oblio me razočaranje kad su mi oči nepogrešivo razabrao
njegov stol. Preostalih četvero je sjedilo ondje,
ali ne i on. Da nije otišao kući? Otišla sam u red s blebetavom
Jessicom, sasvim shrvana. Izgubila sam tek --
kupila sam samo bocu limunade. Htjela sam samo sjesti
i duriti se.
"Edward Cullen opet bulji u tebe", rekla je Jessica,
napokon se probivši kroz moju odsutnost izgovaranjem
njegovog imena. "Pitam se zašto danas sjedi sâm."
Glava mi se trznula uvis. Pogledala sam kamo i ona
i opazila Edwarda kako se izvijen smiješi i gleda me
s praznog stola na suprotnoj strani kantine od mjesta
gdje je inače sjedio. Kad mi je ulovio pogled, podigao
je jednu ruku i pokazao mi kažiprstom da dođem sjesti
s njim. Dok sam zurila u njega u nevjerici, namignuo
mi je.
"On to misli na tebe?", Upitala me Jessica s uvredljivim
zaprepaštenjem u glasu.
85
"Možda mu treba pomoć oko zadaće iz biologije",
promrsio sam da joj razjasnim. "Ovaj, idem ja bolje vidjeti
što me treba. "
Osjećala sam njezin pogled na sebi dok sam išla od
nje.
Kad sam stigla do njegovog stola, stala sam iza stolice
preko puta njega, ne znajući što bih.
"Bi li danas sjela sa mnom?", Upitao me s osmijehom.
Sjela sam automatski, oprezno ga promatrajući. Još
se smiješio. Bilo mi je teško vjerovati da bi netko tako
lijep mogao biti stvaran. Bojala sam se da bi mogao naglo
nestati u oblačka dima, nakon čega ću se probuditi.
Kao da je čekao da prva nešto kažem.
"Više nije isto", napokon sam uspjela reći.
"Pa ..." Zastao je, a onda su ostale riječi navrle iz njega.
"Zaključio sam da, kad već ionako otići u pakao,
barem to mogu izvesti temeljito. "
Čekala sam da kaže nešto što bi imalo smisla. Sekunde
su otkucavala.
"Znaš, pojma nemam što si time htio reći", naposljetku
sam mu dala do znanja.
"Znam." Opet se nasmiješio, a onda je promijenio
temu. "Mislim da se tvoji prijatelji ljute na mene zato
što sam im te oteo. "
"Preživjet će oni." Osjećala sam kako mi njihovi pogledi
probadaju leđa.
"Samo, možda im te neću vratiti", rekao je, a oči su
mu se zločesto zakrijesile.
Progutala sam knedlu.
Nasmijala se. "Pa ti si to zabrinuta."
"Ne", rekla sam, ali debilno prepuknutim glasom.
"Iznenađena, zapravo ... odakle sve ovo?"
86 "Rekao sam ti - umorio sam se od nastojanja da se
držim podalje od tebe. Tako da odustajem. "I dalje se
smješkao, ali oči boje oker bile su mu ozbiljne.
"Odustaješ?", Zbunjeno sam ponovila za njim.
"Da - odustajem od napora da budem dobar. Sada
ću samo postupati kako želim, pa što bude da bude. "
Smiješak mu se izgubio dok je to objašnjavao, au glas
mu se uvukao tračak oštrine.
"Opet te ne shvaćam."
Onaj zapanjuje izvijeni smiješak opet se pojavio.
"Uvijek previše kažem kad razgovaram s tobom - u
tome je jedan od problema. "
"Ne brini - ništa ja od toga ne razumijem", rekla sam
oporo.
"Računam s tim."
"Onda, jednostavnim riječima rečeno, jesmo li sada
prijatelji? "
"Prijatelji ...", zamišljeno je stao dvojiti.
"Ili ne", promrmljala sam.
Široko se osmjehnuo. "Pa, možemo pokušati, valjda.
Ali sada te upozoravam da ti ja nisam prikladan prijatelj. "
Iza njegova osmijeha počivalo je stvarno upozorenje.
"Stalno to govoriš", zapazila sam, nastojeći zanemariti
iznenadno podrhtavanje u želucu i zadržati ravnomjeran
ton glasa.
"Da, zato što me ne slušaš. Još čekam da mi povjeruješ.
Ako si pametna, izbjegavat ćeš me. "
"Mislim da si također jasno izrazio svoje mišljenje o
mojoj inteligenciji. "suzila sam oči.
Uputio mi je osmijeh isprike.
"Onda, sve dok budem ... Nepametni, pokušat ćemo
87
biti prijatelji? ", nekako sam pokušala sažeti bit našeg
zbunjujućeg razgovora.
"To zvuči otprilike točno."
Pogledala sam ruke kojima sam držala bocu limunade,
ne znajući što bih sada.
"Što sada misliš?", Znatiželjno me upitao.
Pogledala sam ga u tamnozlatnu oči, sva se zbunila i,
kao i obično, bubnula istinu.
"Pokušavam dokučiti što si ti to."
Čeljust mu se stisnula, ali s izvjesnim je naporom zadržao
osmijeh na licu.
"Imaš li ikakvog uspjeha u tome?", Upitao me nehajnim
tonom.
"Ne naročitog", priznala sam.
Zahihotao se. "Koje teorije imaš?"
Zarumenjela sam se. U prošlih mjesec dana dvoumila
sam se između Brucea Waynea i Petera Parkera. Nije bilo
šanse da mu to priznam.
"Zar mi nećeš reći?", Upitao me i nagnuo glavu u
stranicu sa šokantno neodoljivim smiješkom.
Odmahnula sam glavom. "Previše bi me bilo sramota."
"To me je zbilja nesnosno, da znaš", potužio se.
"Ne", brzo sam se usprotivila, suzivši opet oči, "ne
mogu ni zamisliti zašto bi to bilo nesnosno - samo zato
što ti netko odbija kazati što misli, sve i ako ti cijelo vrijeme
daje male zagonetne opaske posebno sročene tako da
ne možeš zaspati jer si razbijaš glavu time što bi one uopće
mogle značiti ... ne, zbilja, zašto bi to bilo nesnosno? "
Složio je grimasu.
"Ili, još bolje", nastavila sam, a susprezana ozlojeđenost
sad je slobodno tekla, "recimo i to da se ta osoba
bizarne ponaša u najširem mogućem rasponu - prvo ti
88 jednog dana spasi život pod nemogućim okolnostima, a
onda te idući dan gleda s najdubljim prezirom, premda
ti nikad nije objasnila ništa od toga, čak i nakon što je
obećala. Ni to, također, ne bi bilo nimalo nesnosno. "
"Temperamentna si ti cura, da znaš."
"Ne volim dvostruka mjerila."
Ostali smo zuriti jedno u drugo, bez osmijeha.
Bacio je pogled preko moga ramena, a onda neočekivano
počeo smijuljiti.
"Što?"
"Tvoj dečko očito misli da se ružno ponašam prema
tebi - raspravlja o tome bi li došao da prekine našu svađu. "
Nastavio se smijuljiti.
"Ne znam na koga misliš", studeno sam kazala. "Ali
sigurna sam da svejedno nisi u pravu. "
"Nisam. Rekao sam ti, većinu ljudi je lako pročitati. "
"Osim mene, naravno."
"Da. Osim tebe. "Raspoloženje mu se naglo promijenilo;
oči su mu postale sjetne. "Pitam se zašto je to
tako. "
Morala sam odvratiti pogled od njegovih napetih
očiju. Usredotočila sam se na odvrtanje čepa sa svoje limunade.
Otpila sam gutljaj, zureći u stol i ne videći ga.
"Zar nisi gladna?", Upitao me smeteno.
"Ne." Nisam imala potrebu dodati kako mi je želudac
već pun - leptirića. "A ti?" Pogledala sam u prazni
stol pred njim.
"Ne, nisam gladan." Nije mi bio jasan njegov izraz --
kao da je uživao u nekoj privatnoj šali.
"Možeš mi učiniti jednu uslugu?", Upitala sam ga nakon
sekunde oklijevanja.
Odjednom je postao oprezan. "Ovisi o tome što želiš."
89
"Ne puno", dala sam mu na znanje.
Pričekao je da nastavim, oprezno ali radoznao.
"Samo me zanima ... bi li me mogao unaprijed upozoriti
prije nego što me idući put odlučiš ignorirati za
moje dobro. Čisto tako da se pripremim. "Gledala sam
bocu limunade dok sam to govorila, malim prstom prelazeći
preko kružnog otvora.
"Zvuči pošteno." Kad sam ga pogledala, stiskao je
usne da se ne bi nasmijala.
"Hvala."
"Mogu li onda i ja dobiti jedan odgovor zauzvrat?",
zatražio je.
"Jedan."
"Ispričaj mi jednu teoriju."
Opala. "Ne taj."
"Nisi postavila uvjete, samo si mi obećala jedan odgovor",
podsjetio me.
"A ti si i sâm znao kršiti obećanja", podsjetila sam i
ja njega.
"Samo jednu teoriju - neću ti se smijati."
"Da, hoćeš." Bila sam čvrsto uvjerena u to.
Spustio je glavu, a zatim me kroz duge crne trepavice
pogledao vatrenim očima boje oker.
"Molim te", rekao je muklo, nagnuvši se prema meni.
Trepnula sam, a mozak mi se ispraznio. Tako mu svega,
kako mu to uspijeva?
"Ovaj, što?", Upitala sam ga ošamućen.
"Molim te, ispričaj mi samo jednu teorijicu." Oči su
mu se i dalje caklile.
"Ovaj, pa, ugriz radioaktivnog pauka?" Da nije i hipnotizer?
Ili sam ja tek beznadno laka?
"To ti nije osobito kreativno", prezrivo je rekao.
90 "Žao mi je, nisam smislila ništa pametnije", uvrijeđeno
sam rekla.
"Nisi ni blizu", rekao je zločesto.
"Nema veze s paucima?"
"Nikakve."
"Ni s radioaktivnošću?"
"Uopće."
"K vragu", uzdahnula sam.
"Ni kriptonit mi ne smeta", zahihotao se.
"Ne bi se smio smijati, sjećaš se?"
S naporom je složio ozbiljno lice.
"Već ću ja to dokučiti", upozorila sam ga.
"Da bar ni ne pokušavaš." Opet je bio ozbiljan.
"Zbog toga što ...?"
"Što ako nisam Superjunak? Što ako sam zlikovac? "
Zaigrano se osmjehnuo, ali oči su mu bile nedokučive.
"O", rekla sam, kad mi se nekoliko njegovih naznaka
odjednom složilo u glavi. "Shvaćam."
"Shvaćaš li?" Odjednom je postao strog, kao da se
uplašio da je slučajno rekao previše.
"Opasan si?", Iznijela sam pretpostavku, a srce mi
je počelo jače tući kad sam intuitivno shvatila da sam
upravo rekla istinu. Opasan je. To mi cijelo vrijeme i
nastoji reći.
Samo me pogledao, očiju punih nekog meni neshvatljivog
osjećaja.
"Ali nisi loš", prošaptala sam, odmahnuvši glavom.
"Ne, ne vjerujem da si loš."
"Nemaš pravo." Glas mu je bio gotovo nečujan. Spustio
je pogled, ukrao čep moje boce i onda ga zavrtio
bočno između prstiju. Buljila sam u njega, pitajući se
zašto se ne bojim. Ozbiljno je mislio to što je rekao - to
91
je bilo očito. Ali samo sam osjećala strepnju i neizvjesnost ...
i, više od svega ostalog, opčinjenost. Isto ono što
sam uvijek osjećala u njegovoj blizini.
Tišina je potrajala sve dok nisam opazila da je kantina
gotovo prazna.
Skočila sam na noge. "Zakasnit ćemo."
"Ne idem danas na nastavu", rekao je, vrteći čep tako
brzo da je izgledao kao mrlja.
"Zašto ne?"
"Zdravo je tu i tamo markirati." Osmjehnula mi se
odozdo, ali u očima mu se vidjelo da ga još uvijek nešto
muči.
"Pa, ja idem", rekla sam mu. Bila sam prevelika kukavica
da se prikazujem riziku da me ulove.
Opet se posvetio svojem prečaca zvrk. "Vidimo
se poslije, onda. "
Oklijevala sam, rastrgana, ali onda me prvo zvono
poslalo u trk kroz vrata - uspjela sam baciti tek još posljednji
pogled, koji mi je potvrdio da se nije pomaknuo
ni za centimetar.
Dok sam napola trčala na nastavu, u glavi mi se vrtjelo
jače od onog čepa. Na tako mi je malo pitanja odgovorio
u usporedbi s nizom novih pitanja koja su se
postavila. Bar je kiša prestala.
Imala sam sreće; gospodin Banner još nije bio u razredu
kad sam stigla. Brzo sam se smjestila na svoje mjesto, svjesna
toga da i Mike i Angela zure u mene. Mike je izgledao
ogorčeno, a Angela iznenađeno i pomalo zadivljeno.
Zatim je ušao gospodin Banner i smirio razred. Nespretno
je držao nekoliko malih kartonskih kutija u naručju.
Stavio ih je na Mikeov stol i rekao mu da ih počne
dijeliti po učionici.
92 "Dobro, dakle, neka svatko izvadi po jedan komad iz
svake kutije ", rekao je, izvadio iz džepa kute par gumenih
rukavica i navukao ih. Oštro pucanje rukavica o njegova
zapešća zvučalo mi je zlokobno. "Prvi bi trebao biti
indikatorske kartica ", nastavio je, pokazavši bijelu karticu
obilježenu s četiri rubrike. "Drugi je četverokračni
aplikator - ", podigao je nešto slično gotovo krezuboj
ukosnicu "- a treći je sterilna mikrolanceta." Pokazao
nam je komadić plave plastike i otvorio ga slamanje.
Kukica se odavde nije vidjela, ali meni se okrenuo želudac. "
Obići ću razred s pipaljka vode da vam pripremim
kartice, pa vas molim da ne počinjete dok ne dođem do
vas. "Opet je počeo od Mikeovog stola, pažljivo ispuštajući
po jednu kap u sve četiri rubrike. "Zatim si trebate
pažljivo probosti prst lancetom ... "ščepao je Mikeovu
ruku i zabio mu šiljak u vrh srednjeg prsta. O, ne. Graška
hladnog znoja izbile su mi na čelu.
"Stavite po jednu kapljicu krvi na svaki zubac." Demonstrirao
nam je kako se to radi stišćući Mikeov prst
dok nije prokrvario. Grčevito sam progutala knedlu, susprežući
povraćanje.
"I zatim je nanesite na karticu", završio je, podigavši
krvavu crvenu karticu da je svi vide. Zažmirila sam, pokušavajući
nešto čuti kroz zvonjavu u ušima.
"Crveni križ idući tjedan održava dobrovoljno prikupljanje
krvi, pa sam mislio da bi svatko od vas trebao
znati svoju krvnu grupu. "Bio je očito ponosan na sebe.
"Onima koji još nemaju osamnaest godina trebat će dopuštenje
roditelja - obrasci su mi na stolu. "
Nastavio je kapati vodu po razredu. Naslonila sam
obraz na hladnu crnu površinu stola i pokušala ne izgu93
biti svijest. Svuda oko sebe čula sam cičanje, žaljenje i
hihotanje dok je moj razred probadali prste. Polako sam
udisala i izdisao na usta.
"Bella, jesi li dobro?", Upitao me gospodin Banner.
Govorio je blizu mene i zvučao uzbuđeno.
"Već znam krvnu grupu, gospodine Banner", rekla
sam slabašno. Bojala sam se dići glavu.
"Je li ti slabo?"
"Da, gospodine", promrmljala sam, grizući se zato
što nisam markirao kad sam imala priliku.
"Može li netko odvesti Bellu medicinskoj sestri, molim
vas? ", pozvao je.
Nisam trebala podići glavu da bih znala da se Mike
javio kao dobrovoljac.
"Možeš li hodati?", Upitao me gospodin Banner.
"Mogu", prošaptala sam. Samo da izađem odavde,
pomislila sam. Puzati ću ako treba.
Mike me usrdno obujmio oko struka i prebacio moju
ruku preko svoga ramena. Mlitavo sam se naslonila na
njega dok smo izlazili iz učionice.
Mike me polako odvukao preko školskog kruga. Kad
smo zašli iza ugla kantine, gdje se više nismo mogli vidjeti
iz četvrte zgrade ako nas gospodin Banner slučajno
gleda, stala sam.
"Daj mi da samo sjednem jednu minutu, molim te",
zamolila sam ga.
Pomogao mi je da sjednem na rub pločnika.
"I radi što hoćeš, samo drži ruku u džepu", upozorila
sam ga. Još mi je bilo jako muka. Svalila sam se na bok,
stavila obraz na ledeni, vlažan beton pločnika i zažmirila.
To je malo pomoglo.
"Opa, pa ti si sva zelena, Bella", rekao je zabrinuto Mike.
94 "Bella?", Pozvao me izdaleka netko drugi.
Ne! Samo da se ispostavi da mi se pričinila taj grozno
poznati glas.
"Što je bilo - je li nastradala?" Glas mu je sad bio
bliži, i zvučao je uznemireno. Nije mi se pričinila. Čvrsto
sam zažmirila i poželjela da me zemlja proguta. Ili,
barem, da ne natrag.
Mike se uzrujao. "Mislim da se onesvijestila. Ne
znam što joj je došlo, nije ni ubola prst. "
"Bella." Edwardov glas bio je odmah pokraj mene.
Sad mu je laknulo. "Čuješ li me?"
"Ne", prostenjala sam. "Odlazi."
Zahihotao se.
"Vodio sam je sestri", objasnio je Mike braneći se,
"Ali nije htjela otići dalje odavde."
"Odvest ću je ja", rekao je Edward. Još sam mu čula
smiješak u glasu. "Možeš natrag na sat."
"Ne", usprotivio se Mike. "To je moja dužnost."
Odjednom je pločnik poda mnom nestao. Oči su mi
se naglo otvorile u šoku. To me Edward podigao u naručje,
s lakoćom, kao da imam pet kila, a ne pedeset.
"Spusti me!" Samo, samo da ne povratim po njemu.
Počeo je hodati još dok sam govorila.
"Hej!", Viknuo je Mike, već na deset koraka iza nas.
Edward ga je zanemario. "Izgledaš užasno", rekao mi
je, iscerivši se.
"Stavi me natrag na pločnik", prostenjala sam. Njihanje
pri hodu nije mi pomagalo. Oprezno me odmaknuo
od tijela, držeći cijelu moju težinu samo rukama - što
mu očito nije smetalo.
"Znači, padaš u nesvijest pri pogledu na krv?", Upitao
me. Kao da mu je to bilo zabavno.Nisam mu odgovorila. Opet sam zažmirila i oduprla
se mučnini svom snagom, stisnuvši usne.
"I to čak ne vlastite krvi", nastavio je, naslađujući se.
Ne znam kako je otvorio vrata sa mnom u naručju,
ali odjednom je postalo toplo, pa sam znala da smo nekamo
ušli.
"Ajme meni", čula sam zgranuti ženski glas.
"Onesvijestio se na biologiji", objasnio je Edward.
Otvorila sam oči. Nalazila sam se u upravi, a Edward
je hodao pokraj glavnog pulta prema vratima ordinacije.
Gospođa Cope, ona crvenokosa tajnica uprave pritrčala
je da mu ih otvori. Medicinska sestra, koja je izgledala
kao dobrodušna bakica, zaprepašteno je prekinula čitanje
nekog romana kad me Edward unio u ordinaciju i
nježno položio na pucketavi papir kojim je bio presvučen
madrac od smeđeg vini na jednom ležaju. Zatim je
otišao do vrata i tamo stao, najdalje što je mogao u toj
uskoj prostoriji. Oči su mu se uzbuđeno krijesile.
"Samo joj je malo slabo", smirio je zapanjen sestru.
"Određivali su krvne grupe na biologiji."
Sestra je mudro kimnuo glavom. "Uvijek biti netko
takav. "

"Daj ti samo malo prilegne, dušo, pa će proći."
"Znam", rekla sam. Mučnina mi se već gubila.
"Imaš li često takvih problema?", Upitala me.
"Ponekad", priznala sam joj. Edward se nakašljao da
opet prikrije smijeh.
"Možeš se vratiti na nastavu", rekla mu je.
"Trebao bih ostati uz nju." Kazao je to s tako samouvjereni
autoritetom da sestra - iako je naškubila usne
- Nije htjela dalje raspravljati.
96 "Donijet ću ti leda da ga staviš na čelo, dušo", rekla
mi je i zatim užurbano izašla.
"Imao si pravo", prostenjala sam, pustivši da mi se
oči sklope.
"Obično je tako - ali oko čega konkretno, ovaj put?"
"Markiranje je zbilja zdravo." Trudila sam se ravnomjerno
disati.
"Znaš da si me načas bila prepala", priznao mi je
uskoro. Zvučao je kao da time priznaje neku sramotnu
slabost. "Mislio sam da to Newton vuče tvoje mrtvo tijelo
da ga zakopa u šumi. "
"Ha ha." Još uvijek sam žmirila, ali iz minute u minutu
osjećala sam se sve normalnije.
"Ozbiljno ti kažem - viđao sam leševe zdravijeg tena.
Zabrinuo sam se da ću biti prisiljen osvetiti tvoje umorstvo. "
"Jadni Mike. Kladim se da je bijesan. "
"Ljut je k'o ris", veselo je rekao Edward.
"Kako ti to možeš znati?", Suprotstavila sam mu se,
ali onda sam naglo pomislila da možda i može.
"Vidio sam mu izraz lica - bilo mi je jasno."
"Kako si me opazio? Mislila sam da markiraš. "Sad
mi je bilo gotovo sasvim dobro, iako bi mi mučnina
vjerojatno brže prošla da sam pojela nešto za ručak. S
druge strane, možda je bila sva sreća što mi je želudac
bio prazan.
"Sjedio sam u autu i slušao CD." Tako normalan odgovor
- Iznenadio me.
Čula sam vrata i otvorila oči, ugledavši sestru s hladnim
oblogom u ruci.
"Evo, dušo." Stavila mi ga je preko čela. "Bolje mi
izgledaš ", dodala je.
97
"Mislim da sam u redu", rekla sam i ustala u krevetu.
Samo mi je malo zvonilo u ušima, nije mi se nimalo
vrtjelo. Zidovi hladne zelene boje ostali su gdje treba.
Vidjela sam da me se sprema primorati da legnem
natrag, ali upravo u tom trenutku otvorila su se vrata i
provirila je gospođa Cope.
"Imamo još jedan slučaj", upozorila je.
Skočila sam s ležaja da oslobodim prostor za idućeg
bolesnika.
Vratila sam oblog sestri. "Evo, neće mi trebati."
A onda je Mike uteturao kroz vrata, ovaj put pridržavajući
kao krpa blijedog Leeja Stephens, također
učenika s našeg sata biologije. Edward i ja stali smo uza
zid da im damo prostora.
"O, ne", promrmljao je Edward. "Izlaz u upravu,
Bella. "
Pogledala sam zbunjeno u njega.
"Vjeruj mi na riječ - idi."
Okrenula sam se, pridržala vrata prije nego što su se
stigla zatvoriti i šmugnuo iz ordinacije. Osjećala sam
Edwarda tik iza sebe.
"Pa ti si me zaista poslušala." Prenerazila se.
"Nanjušio sam krv", rekla sam frknuvši nosom. Leeju
nije pozlilo od gledanja drugih, za razliku od mene.
"Ljudi ne mogu nanjušiti krv", usprotivio mi se.
"Pa, ja mogu - od toga mi je zlo. Smrdi po hrđu ... i
soli. "
Zagledao se u mene s nedokučivim izrazom lica.
"Što je?", Upitala sam ga.
"Ništa."
Tada se na vratima pojavio Mike, pogledavši prvo
mene, i Edwarda. Pogled koji je uputio Edward po98
tvrdio je ono što je Edward rekao o ljutnji. Zatim je opet
pogledao mene, mračno.
"Ti izgledaš bolje", optužio me.
"Samo drži ruku u džepu", upozorila sam ga ponovno.
"Više mi ne krvari", promrsio je. "Ideš natrag u razred?"
"Šališ se? Morala bih se samo okrenuti na peti i vratiti
ovamo. "
"A da, valjda ... Dakle, ideš ovaj tjedan? Na plažu? "
Dok je to govorio, još jedanput je ošinula pogledom
Edwarda, koji je stajao uz pretrpan pult, nepomičan
kao kip, i gledao u prazno.
Pokušala sam zvučati što prijaznije mogu. "Naravno,
rekla sam otići s vama. "
"Nađimo se u trgovini moga tate, u deset." Oči su
mu opet sijevnuo prema Edward, pitajući se je li mu
time previše odao. Iz njegova je držanja bilo jasno da
poziv nije upućen svima.
"Doći ću", obećala sam mu.
"Vidimo se onda na tjelesnom", rekao je i nesigurno
krenuo prema vratima.
"Vidimo se", odgovorila sam mu. Još jedanput me
pogledao, s tračkom nadurenosti na svome okruglom
osobi, a onda je obješenih ramena polako prošao kroz vrata.
Oblio me val samilosti. Pomislila sam na to kako ću
opet vidjeti njegovo razočarano lice ... na tjelesnom.
"Tjelesni", prostenjala sam.
"Pobrinut ću se za to." Nisam primijetila da mi je
Edward prišao, ali sad mi se obratio tik uz uho. "Idi sjedi
i budi blijeda ", promrmljao je.
To nije bilo zadirkivač uvijek sam bila blijeda, a
skorašnja mi je nesvjestica ostavila lagani odsjaj hladnog
znoja na licu. Sjela sam na jedan od tamošnjih škriputavih stolac na sklapanje, oslonila glavu na zid i zažmirila.
Nesvjestice bi me svaki put iscrpile.
Čula sam kako Edward tihim glasom progovara za pultom.
"Gospođo Cope?"
"Da?" Nisam čula da se vratila za svoj stol.
"Bella idući sat ima tjelesni, a ne bih rekao da je u
stanju sudjelovati. Zapravo, čini mi se da bih je trebao
odvesti doma. Biste li mogli ispričati s nastave? "Glas
mu je bio poput rastopljena meda. Mogla sam zamisliti
u kojoj su mu mjeri oči još neodoljivije.
"Treba li i tebe ispričati, Edward?", Ustreptalo je rekla
gospođa Cope. Zašto to ja ne mogu?
"Ne, imam gospođu Goff, ona se neće buniti."
"U redu, sve je sređeno. Nadam se da će ti biti bolje,
Bella ", dobacila mi je. Slabašno sam joj kimnuo glavom,
tek malčice prenaglašavajući svoju slabost.
"Možeš hodati, ili da te opet nosim?" Kad je okrenuo
leđa tajnici, složio je sarkastičan izraz.
"Hodati ću."
Oprezno sam ustala, i nije mi bilo slabo. Pridržao
mi je vrata s pristojnim osmijehom, ali pogled mu je
bio posprdan. Izašla sam na hladnu, sitnu kišica koja je
netom počela padati. Prijalo mi je kad mi je počela sapirati
ljepljivi znoj s lica - bilo mi je to prvi put da uopće
uživam u stalnoj vlažnoj padalina.
"Hvala", rekla sam mu kad je i on izašao. "Skoro da
se vrijedi razboljeti da izbjegneš tjelesni. "
"Nema na čemu." Gledao je ravno preda se, skiljeci
zbog kiše.
"Onda, ideš i ti? Ove subote, mislim? "Nadala sam se
da će poći s nama, iako mi to nije djelovalo uvjerljivo.
Nisam mogla ni zamisliti da bi se on mogao utrpati u
100 autu s ostatkom učenika; nije pripadao istome svijetu.
Ali već i puka nada da bi nam se mogao pridružiti pružila
mi je prvu iskru oduševljenja za taj izlet.
"Kamo vi to točno idete?" I dalje je bezizražajno gledao
preda se.
"Dolje u La Push, na Prvu plažu." Zagledao sam mu
se u lice, ne bih li proniknuo u njegov izraz. Oči kao da
su mu se nemjerljivo malo stisnula.
Pogledao me krajičkom oka i sjetno se osmjehnuo.
"Baš ne bih rekao da sam pozvan."
Uzdahnula sam. "Upravo sam te ja pozvala."
"Daj da nas dvoje ovaj tjedan više ne izazivamo strpljenje
sirotog Mikea. Da ne pukne. "Oči su mu zaplesali;
uživao je u toj pomisli više nego što bi trebao.
"Ma tko šljivi Mikea", promrsio sam, obuzeta načinom
na koji je izgovorio "nas dvoje". Uživala sam u tim
riječima više nego što sam ja trebala.
Stigli smo već blizu parkirališta. Skrenula sam nalijevo,
prema svome kamionet. Nešto me ulovio za vjetrovke
i povuklo unatrag.
"Ma kamo si ti to pošla?", Uvrijeđeno me upitao. Držao
mi je vjetrovke punom šakom.
Zbunila sam se. "Pa idem doma."
"Zar nisi čula kad sam obećao da ću se pobrinuti da
sigurno stigneš kući? Misliš da ću te pustiti da voziš u
ovakvom stanju? "U glasu mu se još osjećao prezir.
"U kakvom to stanju? I što ćemo onda s mojim kamionet? ",
potužio sam se.
"Reći ću Alice da ti ga doveze poslije škole." Počeo
me vući za vjetrovke prema svome autu. Morala sam
dati sve od sebe da ne padnem unatraške. A i da sam
pala, vjerojatno bi me samo nastavio vući.
101
"Pusti me!", Oduprla sam mu se. Prečuo me. Oteturala
sam bočno po mokrom pločniku sve do njegovog a.
Zatim me napokon oslobodio - svalila sam se na suvozačko
vrata.
"Koji si ti nasilnik!", Progunđala sam.
"Otvorena su ti", bilo je sve što mi je na to rekao.
Sjeo je s vozačeve strane.
"Potpuno sam u stanju samu sebe odvesti kući!"
Ustobočila sam se srdito pokraj auta. Počelo je jače padati,
a ja se nisam sjetila staviti kapuljaču, pa mi se cijedilo
po leđima iz kose.
Spustio je automatski prozor i prignula mi se preko
sjedala. "Uđi, Bella."
Nisam mu odgovorila. Nijemo sam računala kakve bih
izglede imala da stignem do kamioneta prije nego što me
on uspije uloviti. Ruku na srce, nisu mi bili naročiti.
"Samo bih te odvukao natrag", priprijetili me, pogodivši
što ja to smjera.
Pokušala sam zadržati ono malo dostojanstva koje mi
je ostalo kad sam ušla u njegov auto. Nisam baš imala
uspjeha - izgledala sam kao napola utopljena mačka, a
čizme su mi škripao.
"Ovo je potpuno nepotrebno", kruto sam kazala.
Nije mi odgovorio. Počeo je petljati po upravljačkoj
ploči, pojačavši grijanje i stišavši glazbu. Kad je izašao
s parkirališta, namjeravala sam ga počastiti nadurenom
šutnjom - i potpuno uvrijeđenim izrazom lica - ali onda
sam prepoznala glazbu koju je pustio, pa mi je radoznalost
nadjačala snagu karaktera.
"Clair de Lune?", Iznenađeno sam ga upitala.
"Poznaješ Debussyja?" I on je zvučao iznenađeno.
"Ne naročito", priznala sam. "Moja majka stalno svi102
ra klasičnu glazbu po kući - znam samo one skladbe
koje su mi najdraže. "
"I meni je ova jedna od najdražih." Zagledao se zamišljeno
u kišu.
Slušala sam glazbu, opustivši se u sjedalu od svijetlosiva
kože. Bilo je nemoguće ne reagirati na poznatu,
utješno melodiju. Kiša je sve s druge strane prozora mutila
u sivkastozelene mrlje. Polako sam shvatila da vozimo
vrlo brzo; samo, automobil se kretao tako mirno i
postojano da uopće nisam osjećala brzinu. Odavalo ju je
samo munjevito gibanje okolnih kuća.
"Kakva ti je majka?", Odjednom me upitao.
Bacila sam pogled prema njemu i vidjela da me promatra
radoznalim očima.
"Vrlo slična meni, ali zgodnije", rekla sam. Podigao
je obrve. "Ja imam previše Charliejevoga u sebi. Otvorenija
je od mene, a i hrabrija. Neodgovorna je i blago
ekscentrična, a kuhanje joj je vrlo nepredvidljivo. Najbolja
mi je prijateljica. "Zastala sam. Deprimirao me
pričati o njoj.
"Koliko ti je godina, Bella?" Glas mu je zvučao ojađen
iz nekog meni nezamislivog razloga. Zaustavio je
auto, a ja sam shvatila da smo već stigli pred Charliejevu
kuću. Kiša je tako gusto padala da se kuća jedva i vidjela.
Kao da smo bili uronjeni u rijeku.
"Sedamnaest", odgovorila sam mu pomalo zbunjeno.
"Ne izgledaš kao da ti je sedamnaest."
Rekao je to kao prigovor; nasmijala me.
"Što?", Upitao me, iznova znatiželjan.
"Mama mi uvijek kaže da sam rođena kao tridesetpetogodišnjakinja
i da iz godine u godinu postajem sve
sredovječnija. "Nasmijala sam se, a onda uzdahnula. "Pa,
103
netko mora biti i odrastao. "Zastala sam na trenutak. "Ni
ti mi baš ne pristaješ u treći srednje ", opazila sam.
Složio je facu i promijenio temu.
"Onda, zašto ti se majka udala za Phila?"
Iznenadilo me što se još sjeća imena; spomenula sam
mu ga samo jedanput, i to prije gotovo dva mjeseca. Trebao
mi je trenutak da mu odgovorim.
"Majka mi je ... vrlo mlada za svoje godine. Mislim
da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda
je za njim. "odmahnula sam glavom. Nije mi išlo u glavu
zašto je on privlači.
"Odobravaš li to?", Upitao me.
"Je li to bitno?", Usprotivila sam se. "Htjela bih
biti sretna ... a ona želi njega. "
"To je vrlo velikodušno ... samo, pitam se nešto", zamišljeno
je rekao.
"Što?"
"Bi li ona bila jednako uviđavni prema tebi, što kažeš?
Bez obzira na to koga ti izabrala? "Odjednom je
postao napet, Iščitavajući mi pogled.
"M-mislim da bi", zamucnula sam. "Ali ona mi je
roditelj, napokon. To nije sasvim isto. "
"Onda to ne bi smio biti nitko prestrašan", podbo me.
Uzvratila sam mu zločestim osmijehom. "A kakav bi
tebi bio strašan? S puno piercinga na licu i tetovažama
po cijelom tijelu? "
"To je jedna moguća definicija, valjda."
"Koja je tvoja definicija?"
Ali prečuo je moje pitanje i postavio mi drugo. "Misliš
li da bih ja mogao biti strašan? "Podigao je obrvu, a
blagi tračak smiješka obasjao mu je lice.
Razmislila sam načas, pitajući se bih li bolje proš104
la da kažem istinu ili laž. Odlučila sam se za istinu.
"Hmmm ... Mislim da bi mogao, kad bi htio."
"Bojiš li me se sada?" Smiješak se izgubio, a njegovo
rajsko lice odjednom se uozbiljilo.
"Ne." Ali odgovorila sam mu prebrzo. Smiješak se
vratio.
"Onda, hoćeš li ti sada meni ispričati nešto o svojoj
obitelji? ", upitala sam ga da mu odvratim pažnju. "Sigurno
će tvoja priča biti daleko zanimljivija od moje. "
Smjesta je postao oprezan. "Što te zanima?"
"Cullen su te posvojili?", Upitala sam da to potvrdim.
"Jesu."
Načas sam oklijevala. "Što se dogodilo s tvojim roditeljima?"
"Umrli su prije mnogo godina." Rekao je to vrlo ravnodušno.
"Žao mi je", promrmljala sam.
"Ne sjećam ih se baš naročito jasno. Carlisle i Esme
već su dugo moji roditelji. "
"I voliš ih." To nije bilo pitanje. To je bilo jasno iz
načina na koji je govorio o njima.
"Da." Osmjehnula se. "Ne mogu zamisliti dvoje boljih
ljudi. "
"Imaš itekakve sreće."
"Znam da imam."
"A tvoji brat i sestra?"
Bacio je pogled na sat na upravljačkoj ploči.
Moji brat i sestra, ai Jasper i Rosalie, kad smo već
kod toga, bit će prilično ljuti budu li morali stajati na
kiši i čekati me. "
"O, oprosti, očito moraš ići." Nisam htjela izaći iz auta.
"A ti bi vjerojatno htjela doći do svoga auta prije
105
nego što se načelnik Swan vrati kući, tako da mu ne
moraš reći za incident na biologiji. "Iscerio mi se.
"Siguran sam da je već čuo za to. U Forks nema
tajni. "Uzdahnula sam.
Nasmijala se, au tom smijehu je bilo oštrine.
"Dobro se provedi na plaži ... lijepo je vrijeme za
sunčanje. "Bacio je pogled na pljusak vani.
"Zar te neću sutra vidjeti?"
"Ne. Emmett i ja počinjemo rano s vikendom. "
"Što planirate?" Prijatelji to mogu jedni druge pitati,
je l 'tako? Nadala sam se da mi razočaranje nije odviše
čujno u glasu.
"Idemo planinariti u divljinu Jarčevih hrid, malo
južnije od gore Rainier. "
Sjetila sam se da mi je Charlie kazao da Cullen
često idu u prirodu.
"A, dobro, lijepo se provedi." Pokušala sam zvučati
poletno. Samo, ne bih rekla da sam ga nasamarila. Smiješak
mu je poigravao u kutovima usana.
"Bi li mi nešto učinila ovaj tjedan?" Okrenuo se i
pogledao me ravno u lice punom snagom svojih žarkih,
zlaćanih očiju.
Bespomoćna sam kimnuo glavom.
"Bez uvrede, ali djelujes mi kao jedna od onih koji
naprosto magnetski privlače nedaće. Prema tome ... probaj
ne pasti u ocean ili pod auto, ni ništa slično, u redu? "
Izvijen se osmjehnuo.
Bespomoćnost mi se izgubila kad sam progovorila.
Ošinula sam ga pogledom.
"Nastojat ću", brecnula sam se, iskočivši na kišu. Prejako
sam zalupila vrata za sobom.
Još se smješkao dok je odlazio.

Pogledaj profil korisnika http://www.selena-gomez.biz

Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu